Ponekad drugim ljudima izgovorimo riječi koje nama ne znače mnogo, samo kako bismo izbjegli neugodnu tišinu. Samo da bismo nešto rekli. A nemamo pojma kako će ljudi reagirati na te riječi. Spisateljica Nadirah Angail objavila je dirljiv tekst na svom blogu o tome koliko je lako povrijediti druge ljude, a da to uopće ne primijetimo. Želi nas učiniti pažljivijima i suosjećajnijima.
Ovo je tekst koji će ganuti svakoga tko ga pročita.
Negdje postoji žena: 30 godina, bez djece
Negdje postoji žena: 30 godina, nema djece. Ljudi je pitaju: „Još uvijek ništa od djece?” Njezin odgovor varira iz dana u dan, ali obično uključuje usiljeni osmijeh i suzdržanost. „Ma ne, još ne”, kaže uz tihi smijeh, potiskujući svoju frustraciju. „Pa, nemoj čekati zauvijek. Sat kuca, znaš”, kaže joj samoprozvani mudrac prije nego što ode, zadovoljan sobom jer je podijelio tako „vrijednu mudrost”. Sveznalica odlazi. Žena zadržava osmijeh. Kada ostane sama, plače...
Plače jer je bila trudna četiri puta i svaki put imala spontani pobačaj. Plače jer su na djetetu počeli raditi još u bračnoj noći, a to je bilo prije pet godina. Plače jer njezin suprug ima bivšu ženu koja mu je rodila djecu. Plače jer očajnički želi pokušati s izvantjelesnom oplodnjom, ali ne može priuštiti ni akontaciju. Plače jer je prošla nekoliko krugova izvantjelesne oplodnje i još uvijek nema djece. Plače jer njezina najbolja prijateljica nije htjela biti zamjenska majka. „Bilo bi to previše čudno”, rekla je. Plače jer joj lijekovi sprečavaju trudnoću.
Plače jer njezin suprug krivi sebe, a zbog te je krivnje s njim teško živjeti. Plače jer sve njezine sestre imaju djecu. Plače jer jedna od njezinih sestara uopće nije htjela djecu. Plače jer je njezina najbolja prijateljica trudna. Plače jer je pozvana na još jedno darivanje djeteta (*baby shower*). Plače jer je njezina majka stalno pita: „Kćeri, što čekaš?” Plače jer njezini svekar i svekrva žele postati djed i baka. Plače jer njezina susjeda ima blizance i odnosi se prema njima užasno. Plače jer 16-godišnjakinje ostaju trudne bez ikakva truda. Plače jer je nevjerojatna teta. Plače jer je već odabrala imena. Plače jer u njezinoj kući postoji prazna soba. Plače jer u njezinom tijelu postoji praznina. Plače jer ima toliko toga pružiti. Plače jer bi on bio sjajan otac. Plače jer bi ona bila sjajna majka, ali to nije.
Na drugom mjestu je druga žena: 34 godine, petoro djece
Na drugom mjestu nalazi se druga žena: 34 godine, petoro djece. Ljudi joj govore: „Petoro? Bože dragi, valjda ste gotovi!” A onda se smiju... jer su takvi komentari „smiješni”. Žena se također smije, ali ne od srca. Mijenja temu, kao što to uvijek čini, i prelazi preko tog nepoštovanja. Samo još jedan običan dan. Kada ostane sama, plače... Plače jer je ponovno trudna i osjeća da mora skrivati tu radost. Plače jer je oduvijek željela veliku obitelj i ne razumije zašto to ljude toliko smeta. Plače jer nema braće ni sestara i u djetinjstvu se osjećala iznimno usamljeno. Plače jer je njezina baka imala dvanaestero djece i voljela bi biti poput nje.
Plače jer ne može zamisliti život bez svoje djece, a ljudi se prema njoj odnose kao da su joj djeca kazna. Plače jer ne želi da je netko sažalijeva. Plače jer su ona i njezin suprug potpuno sposobni uzdržavati svoju obitelj, ali čini se da to nikome nije važno. Plače jer pretpostavljaju da je jednostavno neodgovorna. Plače jer joj je dosta „duhovitih” komentara. Plače jer gleda svoja posla. Plače jer ponekad posumnja u sebe i pita se je li trebala stati nakon drugog djeteta. Plače jer su ljudi bezobrazni. Plače jer samo želi živjeti u miru.
Još jedna žena: 40 godina, jedno dijete
Još jedna žena: 40 godina, jedno dijete. Ljudi joj govore: „Samo jedno? Zar nisi nikada željela više?” „Sretna sam sa svojim jednim”, kaže smireno, što je uvježban odgovor koji je izgovorila više puta nego što može izbrojati. Zvuči prilično uvjerljivo. Nitko nikada ne bi posumnjao da, kada ostane sama, ona plače... Plače jer je ta jedna trudnoća bila čudo. Plače jer njezin sin i dalje traži brata ili sestru. Plače jer je oduvijek željela barem troje. Plače jer je njezina druga trudnoća morala biti prekinuta kako bi joj se spasio život. Plače jer njezin liječnik kaže da bi nova trudnoća bila pod „visokim rizikom”. Plače jer se bori kako bi se brinula i za ovo jedno koje ima.
Plače jer joj je suprug umro, a novu ljubav nije pronašla. Plače jer njezina obitelj smatra da je jedno sasvim dovoljno. Plače jer je duboko u karijeri i ne može se odmaknuti od posla. Plače jer je njezina poslijeporođajna depresija bila iznimno teška. Plače jer je morala ići na histerektomiju. Plače jer želi još jedno dijete, ali ga ne može imati.
Ove žene nalaze se posvuda oko nas. One su naše susjede, naše prijateljice, naše sestre, naše kolegice s posla, naše rođakinje. Nisu im potrebni naši savjeti ni naša mišljenja. Njihova maternica je samo njihova stvar. Poštujmo to.