Vitiligo je bolest koja pogađa gotovo tri milijuna Brazilaca, a očituje se gubitkom pigmenta, odnosno boje kože, na određenim dijelovima tijela. Iako postoje brojni tretmani za ublažavanje ovog stanja, oboljelima se najteže nositi s predrasudama okoline.
Zato vam u današnjoj priči donosimo svjedočanstvo gospodina Joãoa, čovjeka koji je odlučio iskoristiti umijeće kukičanja kako bi unio radost u živote i vratio samopouzdanje djeci koja imaju vitiligo.
Kako je sve počelo
João Stanganelli, koji danas ima 64 godine, prve je znakove vitiliga počeo primjećivati s 38 godina. Radio je u ugostiteljstvu, no zbog problema sa srcem život mu se prošle godine iz temelja promijenio.
Ipak, João nije dopustio da ga ta prepreka ograniči. Odlučio je pronaći hobi koji će mu pomoći da ostane mentalno aktivan, zdrav i sretan. Tako je, zajedno sa suprugom Marilenom, odlučio naučiti kukičati.
Priznao je da to nije bio nimalo lak zadatak te je u jednom trenutku čak razmišljao o odustajanju, no ipak je odlučio ustrajati. Već nakon pet dana uspio je izraditi svoju prvu lutku.
Može li svatko kukičati?
Definitivno ne. To nije aktivnost koja bi odgovarala svima jer, kako João objašnjava, može izazvati žuljeve na prstima, što mnoge ljude živcira. Ipak, jednom kada se naviknete na ritam, teško je prestati.
Ispričao je kako mu je prvotna ideja bila napraviti lutku za svoju unuku. Htio je stvoriti nešto doista posebno po čemu će ga ona uvijek pamtiti.
Odlučio je izraditi lutku s vitiligom i tako je nastala Vitilinda — prekrasna lutka s pjegama i neujednačenim tenom.
Pomaganje bližnjima je način pokazivanja ljubavi
Nakon uspjeha Vitilinde, João je odlučio raditi još inkluzivnije radove. Ubrzo su na red došle i lutke u invalidskim kolicima, u koje su se svi odmah zaljubili, što je njegov rad učinilo još ispunjenijim.
Joãov najvažniji cilj je vratiti samopouzdanje najmlađima koji žive s ovim kožnim stanjem te im izmamiti osmijeh na lice. Saznanje da netko posjeduje i cijeni njegova mala umjetnička djela svakodnevno ga inspirira i motivira da usavršava svoje vještine.
Tijekom svojih intervjua uvijek rado dijeli istu poruku: „Mrlje koje imam na koži su lijepe. Ono što me zapravo boli jesu mrlje na ljudskom karakteru.”
Pristup informacijama jedan je od brojnih načina za razumijevanje i poticanje inkluzije. Znate li vi neki drugi način kako je možemo prakticirati? Što mislite o Joãovom radu? Slobodno podijelite svoje mišljenje s nama u komentarima!